O emancipaciji ili gdje je nestala ženstvenost?
Iako prije dvadeset godina nisam ni znala što riječ “emancipacija” znači, bila sam sretna i ponosna jer sam i sama, već od ranih studentskih dana, bila baš u skupini tih emancipiranih žena. Žena sam koja nosi veliku mušku energiju, bila sam kao mali dečko, ali izgledom nalik na djevojčicu. Nikada nitko nije mogao upravljati sa mnom, mišljenja drugih bila su mi važna, no ne i najvažnija jer sam oduvijek znala što želim i da to mogu postići.
Muškarac, zapravo, u mom životu nikad nije trebao biti osoba koja će mi pružati materijalnu sigurnost, niti sam zamišljala da u životu neću raditi, jer to jednostavno nije bio moj izbor. Radila sam jer sam tako ostvarivala i gradila sebe, kao što to činim i danas živeći svoju misiju.
Muškarac, pa ni bilo tko drugi, nije mogao ukrasti moju neovisnost i slobodu, moj lifestyle koji sam živjela otkako znam za sebe. Znala sam da ću se jednom udati iz čiste ljubavi i strasti i da će „the one“ morati biti netko tko će imati sličnu viziju sebe i svoje slobode, tko će biti siguran u sebe i u ono što od života želi.
Alfa ženu u sebi koju živim cijeli život nikad ni za što ne bih mijenjala, jer sam upravo zbog toga, danas tu gdje jesam. No, u jednom trenutku mog života, kroz plesnu terapiju, upoznala sam svoj alter ego, svoju nježnu stranu, svoju senzualnost i svoju ženstvenost koja me je učila onim predivnim emocijama koje naprosto nisam znala ni da postoje.
Otkrila sam svoju unutarnju ljepotu kroz nježnost i ženstvenost, koja danas nosi jednaku snagu i koju želim da svaka žena pronađe u sebi. Taj dio mene još je dodatno produbilo i majčinstvo na što sam posebno ponosna.
Mislim da emocionalni stres uzrokuje da se žene same blokiraju, da sve više nalikuju muškarcima, zakopčane do grla, u totalnom nepovjerenju spram svoje ženstvenosti koja se, kako se meni čini, na tom putu emancipacije potpuno izgubila.
Tu sam prvi puta uvidjela kako emancipacija – kada se definira na taj način – ne čini dobro ako pretjeramo, kako žene doista postaju muškarci i kako to nije ono što si želim.
Možda smo same dovele do toga, jer smo u tom natjecanju s muškarcima potpuno izgubile onu našu nježnu i ženstvenu prirodu koja je naša bit, koju nažalost mnoge ni ne poznaju, jer je kroz život nisu imale prilike upoznati i još gore, vjeruju da je ni nemaju.
Moje mišljenje je da je emancipacija, osim onog pozitivnog, da izjednačimo naša prava s muškarcima, i uništila dosta toga lijepog i prirodnog što nosimo u sebi i što nama ženama daje jednaku snagu, kada toga postanemo svjesne.
Emancipacija treba omogućiti ženi da iskaže tu svoju ženstvenost, nježnost senzualnost pa i ljudskost u najboljem smislu. Zapravo, da mene pitate, ja se ne želim utrkivati s muškarcima, znati i moći sve što oni znaju. Ja želim da meni muškarac otvori vrata iz poštovanja, da mi kupi ružu, (iako to mogu sama), da me izvede na večeru, (iako to mogu i radim s prijateljicama), da mi natoči benzin, iako vozim svoj auto…
Koliko god želimo da muškarci i žene budu potpuno jednaki, postoje neke prirodne razlike koje trebamo prihvatiti, jer nas te razlike čine suprotnim, a istovremeno privlačnim spolovima i možda su baš one osnova postanka i opstanka?!
Da me krivo ne shvatite, ne mislim pritom da muškarac ne bi trebao obavljati kućanske poslove, skuhati ili biti tata, ali tata zasigurno neće moći biti mama, niti mama tata, koliko god dominantna njena alfa bila.
Ja želim i dalje biti slobodna i neovisna, ali bez da izgubim ženstvenost koju sam otkrila! Želim se osjećati sigurna biti ženom u punom značenju te riječi.
Iako ćete me u svakodnevnom životu najčešće viđati u tenisicama i sportskom looku, radi prirode moga posla, jednako sam sretna i u visokim potpeticama, u lepršavoj ili pripijenoj haljinici kojom slavim svoju ženstvenost, ma što god tko rekao.
Za kraj bih dodala da želimo li disati punim plućima i voljeti ono što doista jesmo, onda se moramo udaljiti od svakog ograničavajućeg uvjerenja i dopustiti sebi da upoznamo i zavolimo i snažniju, ali i onu nježniju stranu sebe jer jedino smo tako potpune.
